Zašto toliko volimo petokraku kao narod?

foto: Kurir

Zašto toliko volimo petokraku kao narod?

Žao mi je što nisam stručan da objasnim ovaj fenomen, to bi neki psihijatar možda mogao da mi objasni ako ovo pročita.

Petokraku ja lično doživljavam kao hipnotički simbol obrnutog, maskiranog pentagrama, da se ne prepozna iz prve. Možda i preterujem. Ali siguran sam da je to simbol koji je trebalo da zatre pravoslavlje u korenu na našim prostorima, da ga zameni kao nova anti-religija, učeći nas da je religija opijum za narod. Svašta grozno se tu radilo, najmanji gresi komunista su bili jahanje popova i pucanje u naslikanu glavu Hrista na svodu kapele Svetog Andreja Prvozvanog u Belom dvoru. Ljudske žrtve i silna ispaštanja neću sada ni da navodim. Mnogo vremena je prošlo od tada, odavno se u mojoj kući Slava Svetog Arhanđela Mihajla proslavlja bez straha da nas komšije ne prijave policiji, odavno ne spuštamo roletne da se ne bi video plamen slavske sveće. To je stvar prošlosti i drago mi je zbog toga, ali se sećam sa gorčinom i onih vremena kada su dedu, kao domaćina Slave privodili u miliciju svakog 21. novembra, onako, na rutinski informativni razgovor. Čisto da mu presedne slavsko žito.

Danas u 21. veku smo se bar deklarativno odrekli komunizma i njegovih simbola. Nema ih više na zvaničnim zastavama Srbije, i to je nešto. Ali ne da se to zlo tek tako lako iskoreniti. Taj jalovi posao me podseća na moje pokušaje da nekako uklonim puzavice bršljana sa betonskih zidova i staze iza moje kućice, kada je zapustim. Čupam, vučem, sečem makazama, preznojim se, ali slabo to ide. Svaka grana ostavlja koren na po par santimetara, pa se širi dalje u nedogled. Probao sam i sa otrovom, ali defolijanti koji ubijaju lišće ne deluju. Bršljan je suviše otporan i sa njegovih listova otrov samo sklizne kao prolećna kišica.

POKS, srpska partija čijih ideja sam simpatizer je prošle godine predložila da se zabrani upotreba petokrake kod nas. Led je ustvari probio komšija Madjar Viktor Orban, zabranio je čak i Hajneken pivo zbog nacrtane crvene petokrake, što je meni izgledalo malo previše, ali čovek je isključiv. Možda tako i treba, ne bih znao. Ja ni bršljana ne umem da se rešim. Izgleda da ga treba saseći u korenu. Medjutim, ta inicijativa kod nas je naišla na tako eksplozivne reakcije da sam se iskreno iznenadio.

Mržnja. Tolika ljubav i vezanost za taj šiljati krakati bodljikavi crveni simbol komunizma je izrodila neverovatnu mržnju prema neistomišljenicima, da je usledila neverovatna emotivna reakcija. Naprimer, predsednica Komiteta za ljudska prava Katarina Golubović tvrdi da bi to kršilo prava na slobodno izražavanje. Slobodno izražavanje po njoj je isticanje simbola totalitarnog režima koji je činio zločine nad stanovništvom, pobio 100.000 Srba, otimao privatnu imovinu, streljao i zatvarao sve koji drugačije misle, takođe i potpuno ukinuo to isto slobodno izražavanje na koje se danas Golubovićeva poziva? Zatim, politikolog i predsednik antifašista Vojvodine Duško Radosavljević koristi manje umerenu retoriku u nedostatku argumenata i svoje izjave bazira na vređanju podnosilaca ovog predloga, nazivajući ih političkim parazitima koji vrište gluposti ne bi li dobili malo pažnje, jer je ne mogu privući programom koji navodno nemaju. Kao svoje argumente navodi da crvena petokraka ne može da se sužava samo na simbol komunističke vlasti u Srbiji, već da to treba da se posmatra mnogo šire. Šta god da je hteo da kaže, nisam ga razumeo.

Dalje, čuju se i lamenti raznih jugonostalgičara i obožavalaca ideje „E, kako se nekad pod Titom lepo živelo…“ koji u suštini i pojma nemaju o komunizmu jer ne žele da znaju koliko je taj isti Tito zla naneo. To ih ne interesuje, bitno je da su se u to vreme delile svinjske polutke preko sindikata, letovanja, a bogami i stanovi u koje su se gurali da strpaju svoje gluteuse, gazeci jedni druge preko bodovnih lista u preduzećima. Šteta što je u međuvremenu došlo vreme za naplatu dugova u koje nas je drug Tito uvalio.

Najbedniji izgovori protivnika zabrane petokrake su ubedljivo oni iz sportskih razloga. „Domaći izvozni brend, kakav su „Crvena zvezda“ i „Partizan“ nemaju suštinske veze sa komunističkim nasleđem, teško bi bilo zamisliti ih bez crvene boje u središtu njihovih grbova…“ Niko od njih ne želi da se seti da je fudbalski klub „Jugoslavija“ osnovan 1913. godine postojao do okupacije 1941. pod tim imenom, a tada su ga Nemci preimenovali u „ SK 1913“. Tek po dolasku komunista menja ime u „Crvena zvezda“ pa se klubu tada po direktivi lepi petokraka na zastavu posle više od 30 godina postojanja. Što se tiče „Partizana“, za njegovo nastajanje je u velikoj meri zaslužan tadašnji Titov general Franjo Tuđman. Klub je počeo karijeru na terenu otetom od predratnog kluba BSK. Klubom je u od samog osnivanja upravljala grupa visokih oficira JNA, Svetozar Vukmanović, Peko Dapčević, Ratko Vujović, Koča Popović… Usput, kada su partizani streljali pripadnike Sokolskog pokreta i konfiskovali svu njihovu imovinu, automatski je pripala novoosnovanom klubu “Partizan”. Tako da ni ova priča ne drži vodu. „Partizan” i te kako ima suštinske veze sa komunističkim nasleđem, trebalo bi raskrstiti sa tim i postaviti ako ništa drugo četiri ocila u sredinu zastave.

Crvena petokraka je danas zabranjena u više bivših komunističkih zemalja. Kod nas i dalje opstaje. Da li smo poslednji bastion odavno pobeđenog i prevaziđenog komunizma? Da li nam kao narodu stvarno treba kolektivno psihijatrijsko lečenje od sumanutih i opsesivnih ideja? Možda bi to ipak jednostavnije rešio običan zubar koji bi kleštima iščupao taj pokvareni zub koji nam gnojem stalno truje ceo organizam.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Možete koristiti sledeće HTML tagove i atribute:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>